- Autor: Miroslav Lazanski

Pedesetogodišnji Egipćanin Ali Solejman rođen je mjesec dana nakon ponižavajućeg poraza arapskih armija u junskom ratu s Izraelom 1967. godine. On bi volio da nije rođen te godine.
„Kada bi me profesori u školi pitali za godinu rođenja, odgovarao sam 1967.”, kaže Solejman.
„Čim bi to čuli, mogao sam samo da vidim izraze gađenja na njihovim licima i da čujem bezbroj kletvi dok su mi govorili: „Ti si rođen u godini poraza. Ti si donio taj poraz.”
Njegov otac ponekad bi mu u šali govorio da svim Egipćanima koji su rođeni 1967. neće biti dozvoljeno da služe vojsku jer se rukovodstvo plaši da će oni navući zlu kob na armiju. Koliko god izgledalo apsurdno, ta osjećanja i danas, 50 godina od arapsko-izraelskog rata u junu 1967. godine, prožimaju generaciju koja još uvjek dobro pamti pretrpljeni šok i nacionalno poniženje.
Je li poraz iz 1967. strateški obilježio modernu istoriju Egipta i stavio tačku na „eru arapskih mitova i nacionalizma”, koju je predvodio predsjednik Gamal Abdel Naser?
Gledajući iz arapskog ugla, glavni razlog što je poraz iz 1967. imao tako duboko negativan odjek na široke arapske mase jeste to što niko nije tada očekivao da će do njega doći, odnosno zvanični egipatski krugovi uvjeravali su javnost da je pobjeda nad izraelskom vojskom jednostavan zadatak koji zahtijeva samo nekoliko časova.
Međutim, Arapi su bili ti koji su poraženi za nekoliko sati, i to bez većeg otpora i uz teške gubitke u ljudstvu i teritorijama. Izrael je okupirao egipatski Sinaj, sirijsku Golansku visoravan, Zapadnu obalu i Gazu. Najmanje 10.000 arapskih vojnika, uglavnom Egipćana i Sirijaca, ubijeno je tokom tog rata.
Kada je rat počeo, petog juna 1967. godine, Arapi su se okupljali oko radio-aparata u kafanama i u kućama da bi slušali vojna saopštenja. Egipatska vrhovna komanda izdavala je ratne biltene u kojima je navođen broj oborenih izraelskih aviona: 50, 80, 100.
Ahmed Saed, koji je bio glavni spiker Naserove radio-stanice Glas svih Arapa, najavio je Egipćanima da su njihovi oficiri „na putu da piju svoj popodnevni čaj u Tel Avivu”, upravo u vrijeme kada su izraelski avioni tukli i uništavali egipatske avione prikovane na pistama aerodroma.
Hamid Amin, treći sekretar u ambasadi Egipta u Moskvi u vrijeme rata, kaže da još uvjek osjeća oštar bol kada se spomenu ti događaji.
„Znali smo u Moskvi pravi ishod rata jedan sat posle njegovog početka, dok su Egipćani slavili na ulicama ono za šta su mislili da je velika pobjeda”, izjavio je povodom godišnjice rata u junu 1997. za arapski list „Al Hajat” sa sjedištem u Londonu.
Egipćani su saznali istinu tek poslije četiri dana, kada je Naser u kratkoj, ali dramatično intoniranoj izjavi objavio svoju ostavku i priznao poraz.
Milioni Egipćana, neki kažu u organizaciji vlade, sjurili su se na ulice Kaira histerično odbacujući odluku svog lidera. Bila je to tada zaista čudna reakcija jedne poražene nacije prema osobi na kojoj je ležala glavna odgovornost za poraz. Zapravo, možda je poruka naroda na ulicama bila da Naser ne može da ih napusti usred nereda u koji je uvukao narod. Morao je da ostane. I ostao je na vlasti sve do svoje iznenadne smrti 1970. godine.
No, Egipćani su se u međuvremenu promijenili, studenti su izašli na ulice zahtijevajući da svi oni koji su odgovorni za poraz budu izvedeni na sud, a mnogi intelektualci i političari izgubili su vjeru u harizmatičnog Nasera, koji je posle 1967. postao simbol diktature.
Sami Tahan, četrdesettrogodišnji kompjuterski programer, kaže da ne zna zašto su Arapi izgubili rat 1967.
„Ne zanima me. Poraženi smo 1967, ali smo pobijedili 1973. To je sve što znam.”
Kako je, dakle, Egipćanima uspjelo da pobijede u četvrtom arapsko-izraelskom ratu 1973? Da povrate ono što su u ratu 1967. izgubili na bojnom polju, a to je Sinaj. Prvo su odredili strateškog političkog i vojnog saveznika, a to je bio Sovjetski Savez. Zatim su počeli da izgrađuju novi duh i novu pobjedničku armiju. Naoružali su je tada najmodernijim avionima, tenkovima i PVO sistemima. Nisu štedjeli na parama kada je vojska u pitanju, ni na platama oficira, podoficira i vojnika. Naime, kada nema ideologije, samo zadovoljan vojnik ratuje za svoju zemlju. U Egipat je stiglo i nekoliko hiljada sovjetskih vojnih instruktora, počela je intenzivna vojna obuka egipatske armije. Mediji su sve to patriotski pratili. Moskva je politički snažno podržavala Egipat na međunarodnom planu, posebno u UN.
Od avgusta do oktobra 1973. godine egipatska armija izvodila je stalne vježbe forsiranja Sueckog kanala. Egipćani na njihovoj obali koncentrišu oklopne snage i borbenu inženjeriju, dovuku skele i pontone kao da će svakog trenutka krenuti preko Kanala. Izraelci na drugoj obali Kanala, duž cijele fortifikacione linije Bar–Lev daju uzbunu i zauzmu položaje za odbranu. I tako to 16 puta, a ništa od napada. Kada su Egipćani sedamnaesti put dovukli trupe na obalu Kanala, Izraelci su to smatrali već viđenom predstavom i nisu reagovali. A egipatski vojnici baš tada su krenuli na drugu obalu.
Ne znam kakve sve to veze ima sa Srbijom…
www.iskra.co